SIMONA
Nema više agonije!
Imala sam 13 godina kada sam počela da pijem i da gutam sedative, a sa 14 je droga već postala moja svakodnevnica. Odrastanje u Beogradu devedesetih godina u porodici razvedenih roditelja u meni je izazvalo bunt i želju da pobegnem od stvarnosti, na bilo koji način. Srednjoškolski dani su mi bili ispunjeni upotrebom ekstazija, marihuane, heroina, kokaina, i živeći tim načinom života brzo sam psihički propadala. Osećala sam se neispunjeno, odbačeno i prljavo, a droga mi nije pružila ono za čim sam tragala. Agonija, agonija, i samo agonija – svaki dan, svako jutro, svako veče! Na psihijatriji u Beogradu nisam uspela da se „skinem“ tako da sam preko prijatelja došla u „Raskršće“. Kada sam ušla u program nisam verovala da ću uspeti, ali uz pomoć osoblja Raskršća i onih koji su već bili duže u programu sam dobila nadu i ostala sa njima. Sada vidim da je to najbolja odluka koju sam donela u svom životu! U programu sam ponovo zavolela sebe i svoj život, i sada se osećam kao da je sve „krenulo iz početka“. Završila sam program, zadovoljna i promenjena, sa jasnim ciljevima u životu, želim da živim i da uživam u ovoj slobodi koju sam dobila! Sada sam srećna, jer nema više agonije, očaja, i droga mi više ne treba!

